Ponekad, lutajući mislima shavaćam koliko smo u današnje vrijeme zapravo zarobljeni. Zarobljeni u svojim mislima dok se bojimo biti slobodni zbog toga jer bi bili čudni....bojimo se da nas ljudi nebi prihvatili takve, pa smo zarobljenici u našim idejama, zamislima i životu kojeg se bojimo ostvariti onakvim kakav bi trebao biti.....i kad samo pomislim kako bi lijepo bilo trčati livadom, šumom, ma bilo gdje i u trenutku kad trčiš najbrže trčati još brže i brže i brže sve dok u sebi ne shvatiš......slobodan sam!!! možeš bilo gdje.....gdje got te snovi ponesu......bilo gdje gdje si svoj.....gdje češ svoju slobodu iskoristit......živjet na način kakav ti želiš......bez zidova koji ti ne dopuštaju da budeš ono što jesi.....da nemoraš radit ono što drugi radi jer bi bio izopčen.....ponekad to ljude tolkiko smeta da se jednostavno odluče da bi bilo najbolje da nestaneš.....samo zato što oni misle da ne prpadaš ovdje.....samo zato što imaš drugačije slike o životu.....i u toj potrazi za slobodom i srečom se izgubiš.....zalutaš u jedan veliki labirint iz kojeg nemožeš pronač izlaz......ljudi se u takvim situacijama mjenjaju.....traže nadu na mjestima gdje če nači nove "prijatelje" i gdje ih niko neće prepoznati.....neće se morati skrivat od istine jer tamo više nema dobro i zla.....dana i noći.....svjetla i tame......tamo je sve isto......svaki dan.....svaka godina.......i živiš u nadi da će te se netko sjetiti, a zapravo nestaneš zbog toga što su te ljudi zaboravili.....sve zbog straha.....straha da budeš slobodan......




ahh....kako bi htijela galopirati slobodno na leđima konja i nikad ne stati.....galopirati sve dok nebi u sebi pronašla najmani tračak sreće i nastavila živjet slobodno.....u divljini sa znanjem da više nikad neću morati kročiti nogom u ovaj da našnji svijet.....u mjesto gdje nigdje nisi siguran i gdje nigdje nemožeš biti slobodan.....

Mrak. Šuma. I pokoji zvuk. Pa opet tišina. Nekoliko drva razmjeni par rijeći. Pa opet ništa. U daljini ugledam par očiju crnih kao ugljen a opet tako blistavih i sjajnih. Pomaknem se, a neka se grančica na podu prelomi i učini zvuk na koji sam se trnula. Počne me hvatat panika. Nepoznato stvorenje počelo mi se priblišavat. Zatim uledam dva preljepa krila. Bila je to vila. Polako ali sigurno počela mi se približavat. Kad je došla do mene začujem opet neki šum. Preplašim se i uz tihi jecaj nađem se u svom krevetu okupana znojem. Bilo mi je jako vruće a noge su mi drhtile. To je bio samo san. Toliko stvaran dabi svaku sliku, svaki zvuk i svakli pokret mogla ostvariti u stvarnosti.
Jesu li vile zaista samo dio naših snova i naše mašte ili se možemo nadati da ćemo jednom sresti to prekrsno biće. Neki stručnjaci tvrde da vile postoje ali da ih samo mogu vidjeti djeca. A neki kažu da je to samo ljudska mašta. Ja vjerujem da postoje. Možda ne na ovom svijetu al postoje. Ljudi misle da su svemogući i da znaju sve tajne koje ovaj svijet skriva. To nije istina. Možda jednog dana vidim stvari koje nikad do sad nisam vidjela i o kojima sam mogla samo sanjati. Jedva čekam taj dan.

Jednom sam dobila mail u kojem je bila priča. Sasvim obična priča, al i na neki način neobična. Priča o kojoj se moraš zamislit.....
U jednoj školi neki profesor dao zadatak učenicima da napišu na papir svijetsko čudo koje im se najviše sviča. Koje ih impresionira i zadivljuje. Svi učenici brzo uzeli olovke i počeli pisat. Neki su nabrajali piramide i stare grobnive, neki stare kipove, svi su imali nešto za napisat. Tada je profesor zamjetio djevojku koja nije pisala ništa. Držeći olovku u ruci i duboko zamišljena promatrala je ostale. profesor dođe do nje i pita je zašto ništa nije napisala. Ona odgovori: nemogu se odlučit što da napišem. Profesor ju pita o čemu razmišlja, a ona njemu odgovori: nemogu se odlučit koje čudo da navedem. Ima ih toliko puno. Profesor ju začuđeno pogleda, a ona nastavi: Svjetska čuda su: što gledamo, čujemo,...okus, opip, mirisi koje osjetimo,.... Profesor nije razumio kako se neko toga dosjetio. Bilo je čudno da neko na taj način razmišlja, al svejedno svi su se složili s djevojkom. Kakva got čuda koja je čovjek napravio nije bilo ni priblišno savršeno onome kako smo stvoreni. Malo ljudi dovoljno otvori oči i vidi istinu i ono što nas zapravo okružuje i što se zapravo događa.
Nikad nisam shvatila kako možemo biti tako stvoreni. Kako možemo vidjeti, čuti, osjetiti, koliko smo zapravo močni, a da to niti ne shvaćamo. Koliko bi dao jedan slijepi čovjek da vidi tračak sunčeve svijetlosti i koliko bi dao jedan gluh čovjek da čuje jedan ton, glas ili nečiji pjev. Ustvari smo toliko sretni, a mi to ne shvaćamo. Samo gledamo materjalne stvari, ljubomorni smo na nekoga ko ima nešto skupo, a ti nemaš. Nismo niti zadovoljni kada nam se najveće želje ostvare. Mislim kad stvarno osjetš bol i kad stvarno vidiš što znaši nemati, tada tek otvoriš oči. Tada tek shvatiš smisao života i koliko si bogat. Kad imaš nešto što ti iko nemože pokloniti ili kupiti. Nešto što niko ne može izlječiti. Nešto što imaš i moraš čuvati više od svega. jer ako to izgubiš, nemaš ništa.
A kad sve to shvatiš, tad je prekasno...

U jednu ruku tako jednostavna i obična riječ, a opet tako posebna i zagonetna. Treba se zamisliti kako bi se shvatila magija te riječi. Vrijeme......čemu veijeme.....zašto uopče postoji.......???? Zašto vrijeme ne bi stalo i sve ostalo tako kako je. Bez starenja ili život nije moguč bez vremena. Ponekat me stvarno zadivljuje to. Satovi, svaki sat, svaka minuta ili sekunda. Ma u najmanjoj trunčici vremena se može dogoditi velika stvar. Nikad neznaš što te očekuje u sljedečem trenutku. Ali pokad jednostavno poželim da sve stane. Da se svi satovi zaustave. Da nestane vrijeme. DA možeš samo sjediti u miru i slušati šapat tišine. Bez kucanja sata i bez zvuka kazaljeke koja odbrojava sekunde. I onda nakon dugog razmišljanja u tišini i miru opet oživjeti, opet lutati uokolo bez ikakvog znanja što ti se sve može dogoditi i dali češ uopče čuti sljedeči otkucaj svoga srca.
Vrijeme je stvarno čudesan pojam. Kad saznaš njegovo značenje već je prekasno....

Hy! Evo i mene na blogu. Za početak da vam kažem neke podatke da poslije nebi bilo pitanja. Ovako......svoje ime neću koristit ni u kojem obliku, nego ću se na blogu potpisivat Black horse. Nemojte me pitat zašto. Jednostavno sam tako odlučila i to je gotovo. Sad, zašto Black horse. Oduvijek volim konje. Ma obožam. A pogotovo crne. Očarava me njihova snaga. Nemogu vjerovat da takva ljepota postoji. Nešto tako prekrasno. Tako krhko i plaho, a opet snažno i plemenito. Neusporedivo, jednostavno savršeno.
To bi bilo to o mome nadimku ovdje.
Ali, čemu krila. I to ime svoje mjesto u ovom postu. Jednog dana prije par mjeseci, možda već i godina shvatila sam kako volim nemoguće, na neki naćin. Volim maštati o nećem nestvarnom, a možda opet mogućem i živućem. Mitska bićša i magija. To me jednostavno zadivljuje. Možda jednog dana pronađem nešto iz mojih misli i snova, a sve do tada to ću čuvati u sebu, u svome srcu.